Prošlo je moje. Reče mi to u kafani jedna žena, naravno prelijepa i plava, imena istog kao kod one žene u koju sam se prvi put, zapravo, zaljubio. Brzo se predomislila ali to je sad već neka, sasvim druga, priča. Ispada po tom njenom, izdvojenom, mišljenju da bi trebalo da se smirim. Ispada da bi trebalo da više ne obilazim kafane, gledam mlade žene niti da plaćam muzičare da mi sviraju omiljenu kafansku pjesmu . Sa kafanom sam se, kao i svi u mojoj porodici, sreo dosta rano. Nije mi tad bila nešto. Odrasli su pili "žestoko" iz malih čašica a ja koka-kolu (nerijetko tipa pepsi) iz onih od dva deci tako da sam pola vremena provodio na putu između kafanskog stola i wc-a. Zapravo, kafanu sam, u punom njenom značenju otkrio tek prije par godina, kada sam počeo da živim svoj drugi život. U kafanu ne treba da idu ni sasvim sretni, ni sasvim nesretni ljudi. Ovima prvima, ionako, ništa ne treba, pa ni kafana a ovima drugima, svakako, ništa ne pomaže, pa ni kafana. U kafanu...
opet sporo ;-)
ОдговориИзбришиa kako si se vratio, pjeske ili?
Zar ima drugi način? Doping ćevapima na Baščaršiji i nazad...
ОдговориИзбриши