Godina prošla
Ova je godina, savim sigurno, bila godina čuda.
Najveće je to koje je dvije blijede crtice pretvorilo u četiri zuba, krezavi osmijeh i poluuvježbano ta-ta, mam i ba-ba. Tek upoznajem tog opasnog lika i vidim da on već čini prava čuda.
Njegovu baku niko godinama do ove nije čuo da pjeva a uz njega kao da se sprema za nekakvu zvijezdu.
Čudno, ali nas dvojica imamo potpuno identične uši i ličimo jedan na drugoga toliko da su i meni, ove godine, često govorili da sam sladak, što je, složićeš se, čudo.
Kažu da je moja, umanjena slika, a ja jedva čekam da počnu da govore da sam ja njegova umanjena slika.
Čudom sam se čudio ove godine kada sam se sjetio kako je bilo prije samo četri i pitao sam se kakva nas sve čuda čekaju u naredne četri.
Čudio sam se i kada sam shvatio da je naš mir, gotovo neopaženo, postao punoljetan. Posebno mi je to bilo čudno bilo onih dana kada bi mi se učinilo da čujem grmljavinu topova, negdje iz nekih dalekih zemalja, onih za koje nikada nisam bio siguran ni koji im je glavni grad.
Desilo se i veliko čudo pa sam hodao, bos, u vodi do zglobova, ulicom koja nikad prije nije vidjela ni toliko vode da se pokvase plitke cipele. Još veće su čudo svi oni koji su htjeli da pomognu drugima, usprkos tome što nas stalo ubjeđuju da su oko nas samo čudovišta.
Začudio sam se kada sam shvatio da je broj prijateljstava u jednom životu konstanta. Izgleda da kad neko novo prijateljstvo raste, neko stare može da vene. Žalim zbog toga jer su svi prijatelji koje sam imao bili i dio mene samoga. Ne izgubi se dio sebe tek tako.
Drago mi je što još imam one prijatelje za koje bi bio spreman staviti ruku u vatru, bez trena razmišljanja. Drago mi je što uvijek pričamo istim jezikom i što se uvijek razumijemo čak iako ne mislimo isto.
Nisam vjerovao, pa sam se i začudio, kada sam shvatio da jedne male oči umiju da plaču zbog toga što odlazim. Najgore što možeš da uradiš je da uplačeš neke male oči.
Ne mogu da vjerujem ali otkrio sam da umijem da volim. Stvarno, ono baš stvarno. Možeš li da vjeruješ u to čudo?
Nije onda ni čudo što toliko volim da se zavučem pod ono ćebence pod kojim si ti.
Želim ti, draga, da u narednoj godini činiš čuda! Znam da je ovo godina u kojoj ćeš biti najbolja što možeš i da želim da i ove godine budem s tobom kao tvoje, najveće, čudo.
Najveće je to koje je dvije blijede crtice pretvorilo u četiri zuba, krezavi osmijeh i poluuvježbano ta-ta, mam i ba-ba. Tek upoznajem tog opasnog lika i vidim da on već čini prava čuda.
Njegovu baku niko godinama do ove nije čuo da pjeva a uz njega kao da se sprema za nekakvu zvijezdu.
Čudno, ali nas dvojica imamo potpuno identične uši i ličimo jedan na drugoga toliko da su i meni, ove godine, često govorili da sam sladak, što je, složićeš se, čudo.
Kažu da je moja, umanjena slika, a ja jedva čekam da počnu da govore da sam ja njegova umanjena slika.
Čudom sam se čudio ove godine kada sam se sjetio kako je bilo prije samo četri i pitao sam se kakva nas sve čuda čekaju u naredne četri.
Čudio sam se i kada sam shvatio da je naš mir, gotovo neopaženo, postao punoljetan. Posebno mi je to bilo čudno bilo onih dana kada bi mi se učinilo da čujem grmljavinu topova, negdje iz nekih dalekih zemalja, onih za koje nikada nisam bio siguran ni koji im je glavni grad.
Desilo se i veliko čudo pa sam hodao, bos, u vodi do zglobova, ulicom koja nikad prije nije vidjela ni toliko vode da se pokvase plitke cipele. Još veće su čudo svi oni koji su htjeli da pomognu drugima, usprkos tome što nas stalo ubjeđuju da su oko nas samo čudovišta.
Začudio sam se kada sam shvatio da je broj prijateljstava u jednom životu konstanta. Izgleda da kad neko novo prijateljstvo raste, neko stare može da vene. Žalim zbog toga jer su svi prijatelji koje sam imao bili i dio mene samoga. Ne izgubi se dio sebe tek tako.
Drago mi je što još imam one prijatelje za koje bi bio spreman staviti ruku u vatru, bez trena razmišljanja. Drago mi je što uvijek pričamo istim jezikom i što se uvijek razumijemo čak iako ne mislimo isto.
Nisam vjerovao, pa sam se i začudio, kada sam shvatio da jedne male oči umiju da plaču zbog toga što odlazim. Najgore što možeš da uradiš je da uplačeš neke male oči.
Ne mogu da vjerujem ali otkrio sam da umijem da volim. Stvarno, ono baš stvarno. Možeš li da vjeruješ u to čudo?
Nije onda ni čudo što toliko volim da se zavučem pod ono ćebence pod kojim si ti.
Želim ti, draga, da u narednoj godini činiš čuda! Znam da je ovo godina u kojoj ćeš biti najbolja što možeš i da želim da i ove godine budem s tobom kao tvoje, najveće, čudo.
Коментари
Постави коментар