Godina po godina

Često, češće nego inače, sam bio sretan ove godine. 

Proveo sam dane i dane sretan da bih shvatio da pravu sreću osjetiš tek kad si sa onima koje voliš i koji te vole.

Shvatio sam da mi za sreću bolji ljekovi, od riječi pravog prijatelja, ne trebaju. 

Čujem se, zato, najčešće preventivno, sa svojim prijateljima. Onima čije me riječi spasavaju ponora dubokog razmišljanja.

Naučio sam nekoliko novih jezika. 

Jedan kojeg govori samo onaj mali gospodin koji je i ove godine nastavio da pravi čuda. On na tom jeziku umije da priča priče, ja samo da kažem: da, bager i kamion.

Naučio sam i onaj jezik, na kojem pokušavam da izgovorim svoje snove. Vidjećemo kako će to ići.

Postavljao sam sebi velika pitanja i nalazio jednostavne odgovore. 

Sve je jednostavno kad si iskren sam prema sebi.

Upoznao sam neke nove ljude i zahvaljujući i njima popeo se još poneku stepenicu. Vidio više gledajući sa tih novih stepenica. Narastao još malo.

Putovao sam i pronašao put koji me doveo do novog Rima. Nahranio sam maštu dječaka u sebi sjajnim rimskim muzejima. Otišao sam i na sjever i vidio da nije uvijek tako hladan.

Zaboravio sam ove godine kako je pričati sa mnogim ljudima sa kojima sam to ranije toliko dobro znao. 

Vidimo i ja i oni da više nismo kakvi smo bili. Vjerujem da ne želimo da se izgubimo u maglama ali su niti kojima smo bili vezani, niti za koje smo mislili da su jače od željeza, sada tek labava paučina, ponegdje sasvim pokidana. 

Valjda je tako, koliko god to nismo željeli, moralo biti.

Istina, neko će reći da su ljudi, uglavnom, arogantne budale i često će se činiti da je u pravu ali ljudi, oni pravi, oni koji te razumiju su ti koji te grade, koji ti pomažu da, mirna, u hladu, sita i srećna, dišeš.

Želim ti da u novoj godini upoznaš mnoge, baš takve, ljude. Onda, onda ćeš imati sve.