Smetanja

Prije nekoliko godina sam jednom prijatelju govorio kako treba da razmišlja o sebi 2020. godine. 

Govorio sam mu da sam sebi odgovori šta želi da postigne i šta mu je važno. 

Kada znaš šta želiš dvije su koristi: ukoliko uhvatiš nestrpljivu zlatnu ribicu neće ti propasti želje i ako svakog dana pomalo radiš ka tome šta želiš možda ti zlatna ribica neće ni trebati.

Onda je došla baš ta 2020. i sve što je planirao i kako je sebe zamišljao, propalo je.  

Kad se tako nešto desi, mnogima je teško. Mnogi vole da su na sigurnoj zemlji. Mnogi čak ni ne vole da gledaju rijeku koja teče pored njih jer ih podsjeća da pored sigurne zemlje na kojoj stoje postoji i bujica koja može da ih odnese. Samo nekoliko nas voli i tu rijeku i tu bujicu i pokušava da živi sa njom i u njoj, koristeći njenu i svoju snagu da odu brže i dalje nego što bi koračajući mogli.

Svima, i onima koji stoje na sigurnoj zemlji, i nama koje nosi riječna bujica, počne ponekad nešto da strašno smeta. Ukoliko ne liječimo svoja smetanja možemo samo da propadanemo. Nije bitno hoćemo li propasti u sigurnu zemlju ili se utopiti u riječnoj bujici.

Jeste, život je i biće prema tebi nepravedan.  

Jeste, planovi će ti se rijetko ispunjavati. 

Jeste, biće ti ponekad toliko teško, kao da se sav svijet srušio baš na tebe. 

Sve je to taj život. Drži se! Nemoj da bi mi propala!

Ustani!

Nastavi dalje!

Pred tobom je još mnogo dobrih i sunčanih dana. Pred tobom je još 1000 razloga da budeš sretan.