Neželjena djeca
Nisam ti odavno pisao. Nisam ni mogao. Gledao sam tvoje usne, slušao tvoj glas i pisati, opčinjen tom magijom, nisam znao. Večeras si otišla. Daleko si. Možda nas dijeli i cijeli sat. Ne vidim te i ne čujem te pa moram da ti pišem.
Naučio sam, draga, da nisu sva djeca dobrodošla na ovom svijetu.
Neka su postala onda kada to niko nije želio. Život im je od početka zavisio od nečije riječi, od riječi onog kome nisu bili važni, ko im se nije radovao i za koga su bili samo smetnja.
Ta praznina u kojoj im se niko nije radovao onda kad su bili samo mali čiča Gliša, nacrtan na nekom mutnom snimku, ona ih prati svugdje gdje idu. Nikako to nije iste kao kod one djece koju roditelji vole još od onog trenutka kada su samo ideja.
Težak je život neželjene djece. Samo zbog tog što su se rodili u pogrešno vrijeme i na pogrešnom mjestu oni za mnoge nisu ništa drugo nego samo neki glupi broj. Greška. Nešto na šta pomisliš kada vidiš potresnu sliku u novinama. Smješni zamotuljci na kiši, šibani vjetrom. Nebitni. Daleko do tog da su ljudi. Njima treba upravljati. Oni su tu da slušaju. Oni nikada ne znaju bolje.
Ti znaš mila da ta, neželjena djeca, su i dalje samo djeca. Umiju da se vesele svakom malom i smješnom daru. Sposobni su da poprave svačiji dan, razmekšaju kamenac oko srca, rastjeraju magle i oblake u glavi. Smiju se loptama, praznim kutijama i svojim slikama. Smiju se tebi i meni i nisu ni svjesna onog što nemaju. Onda kada nešto nemaš od početka misliš da to niko nema i nije ti toliko teško.
Žao mi je te djece. Ti i ja, i mi smo mogli biti oni. Naše malo sunce to nikada nije moglo biti.
Pišem ti večeras i želim da svako naše dijete bude onako rado i veselo dočekano kako smo dočekali našeg prvog sina. Želim da svako dijete koje budemo imali ili makar sreli osjeti u nama svoje prijatelje, nekog ko može da ih razumije. Ispuni mi tu želju. To je moja želja broj 1.
Naučio sam, draga, da nisu sva djeca dobrodošla na ovom svijetu.
Neka su postala onda kada to niko nije želio. Život im je od početka zavisio od nečije riječi, od riječi onog kome nisu bili važni, ko im se nije radovao i za koga su bili samo smetnja.
Ta praznina u kojoj im se niko nije radovao onda kad su bili samo mali čiča Gliša, nacrtan na nekom mutnom snimku, ona ih prati svugdje gdje idu. Nikako to nije iste kao kod one djece koju roditelji vole još od onog trenutka kada su samo ideja.
Težak je život neželjene djece. Samo zbog tog što su se rodili u pogrešno vrijeme i na pogrešnom mjestu oni za mnoge nisu ništa drugo nego samo neki glupi broj. Greška. Nešto na šta pomisliš kada vidiš potresnu sliku u novinama. Smješni zamotuljci na kiši, šibani vjetrom. Nebitni. Daleko do tog da su ljudi. Njima treba upravljati. Oni su tu da slušaju. Oni nikada ne znaju bolje.
Ti znaš mila da ta, neželjena djeca, su i dalje samo djeca. Umiju da se vesele svakom malom i smješnom daru. Sposobni su da poprave svačiji dan, razmekšaju kamenac oko srca, rastjeraju magle i oblake u glavi. Smiju se loptama, praznim kutijama i svojim slikama. Smiju se tebi i meni i nisu ni svjesna onog što nemaju. Onda kada nešto nemaš od početka misliš da to niko nema i nije ti toliko teško.
Žao mi je te djece. Ti i ja, i mi smo mogli biti oni. Naše malo sunce to nikada nije moglo biti.
Pišem ti večeras i želim da svako naše dijete bude onako rado i veselo dočekano kako smo dočekali našeg prvog sina. Želim da svako dijete koje budemo imali ili makar sreli osjeti u nama svoje prijatelje, nekog ko može da ih razumije. Ispuni mi tu želju. To je moja želja broj 1.
Коментари
Постави коментар