Drug Crni i drugarica Šeherzada

Sve koji se popnu na Banj brdo i sve koji se popnu na Šehitluke na vrhu dočeka spomenik palim Krajišnicima. Mada u određenim krugovima vlada pogrešno vjerovanje da je ovaj spomenik djelo Dušana Džamonje, istina je da je ovaj spomenik, završen 1960., djelo Antuna Augustinčića.

Kao nekadašnji opštinski i regionalni šampion "Titovih staza revolucije", Titov pionir i omladinac, uz svo poštovanje prema drugovima partizanima i (pogotovo) drugaricama partizankama, u nastavku ću te upoznati sa pričom ispričanom na ovom spomeniku.

Za sve kojima je "partizan" i dalje pojam pred kojim se klanjaju, unaprijed se izvinjavam ali, kao što je dobro poznato,  ja sam deo Zvezde!

Unaprijed se izvinjavam i drugovima penzionerima, koji se po našim parkovima, po navici, i dalje kreću u trojkama i koji polako izumiru ostavljajući za sobom smrtovnice sa petokrakama. Njima svaka čast!

Spomenik na sebi ima isklesanu priču o NOB. Da bi se priča ispravno razumjela treba je početi "čitati" s lijeve strane spomenika, one okrenute prema gradu i to od krajnje lijeve slike (sve lijevo, takvo doba bilo)

Epizoda prva - Golim rukama na neprijatelja

Šta vidimo na početku (ako se baš dobro zagledamo)? Vidimo drugarice žene (prema kojima vrijeme baš i nije bilo milostivo) kako, koristeći drevnu vježbu držanja tereta na glavi (ko ovo još nije radio kao mali), rade na ispravnom držanju kičme. 

Tu se vidi tendencija ovdašnjih žena da se posvete uređenju fasada i manekenskom zanimanju. Pokojna baba je još znala reći: "Kad god ti neko prođe kraj kuće on vidi fasadu a ne otkopava temelje da vidi kakvi su".

U sljedećoj sceni  vidimo vjekovnu sklonost naših ljudi, posebno muškaraca, prema sastančenju. Drugovi rudari, pitam ja vas, ko će iskopati mrki ugalj dok vi sastančite!? Na ovoj se slici takođe vidi sklonost prema politici i vatrenom oružju, karakteristična za zapadne Balkance,  pošto okupljenom narodu, poslednju epizodu 60 minuta, prepričava dobro naoružan politički aktivista.

E sad na scenu stupaju predstavnici tadašnje Nove Evrope, nacisti (sasvim grozna družina bez obzira što History kanal tvrdi drugačije), koji vrše razne zločine najčešće povezane sa upotrebom noževa (biće da su im sponzori bili neki proizvođači escajga).

Antun je ovdje zločince kategorizovao prema opasačima tako da se na samom spomeniku mogu razlikovati Nijemci, Ustaše i neka treća, široj populaciji nepoznata grupacija (sudeći po znaku na opasaču nisu Četnici).

Pažljivim posmatranjem se može vidjeti da Nijemci nisu udarili gdje je tvrdo (naravno) te nema ovih politički aktivnih na listi žrtava.

E tu je našem golorukom narodu pukao film, pogotovo kad su dušmani počeli da nam vješaju mlade i pristale djevojke (sa pravilnim stavom kičme).

Dobro je poznato, Krajišniku u sve diraj samo u ženu ne diraj. Antun je ovdje prikazao kako goloruki narod napada, doduše slabo naoružane, neprijatelje.

Ovdje vidimo u kakvoj su prednosti knowledge based societies. Umjesto da predstavnik naroda koristi pušku na propisani način, on je koristi kao toljagu (rizikujući pri tome sopstveni život - nemojte ovo raditi kod kuće). Svi koji su zagovarali (i dobili) ukidanje vojne obaveze trebaju da se zamisle nad ovom slikom.

Dok goloruki narod vodi ogorčenu brobu sa neprijateljem, dobro naoružani i opremljeni partizani i dalje ne stupaju u akciju već u šumama prepričavaju poslednju epizodu "Šeherzade". Kao i danas, i tada je interesovanje za razne serije bilo veliko ali nije bilo toliko dostupnih TV aparata. Neki kritičari bi rekli da partizani ne stupaju u borbu jer su kukavice ali to nije istina, lako je u borbu stupiti ali se prije toga treba dobro organizovati.

Za to vrijeme, dok drugovi partizani prepričavaju seriju, grupa hejtera "Šeherzade" se najstrašnije smara.

Na kraju prve epizode (lijeva strana spomenika) se otkriva identitet narodnog heroja koji je do ove tačke pomlatio sve raspoložive neprijatelje te, kako vidimo, stao za vrat i, po komandnoj odgovornosti odgovornom, generalu (predebelom rođaku nekog partijaša koji bi, da ga ovaj nije umlatio, i sam umro za par godina od posljedica zakrčenja krvnih sudova).

Naš heroj, mada potpisan kao Sale, je jedan i jedini čovjek koji je, dokumentovano pobio sve njemačke armije. Čovjek kojeg Čak Noris sa poštovanjem oslovljava "čika". Drug Valter!

Kraj prve epizode.

EPP

Između dvije epizode ide EPP. Pravi Krajišnici Antunu nikad nisu oprostili što je ponosnog Krajišnika prikazao ovako anatomski hendikepiranog. Pojedini tvrde da nema šanse da je maneken na reklami uopšte Krajišnik. S druge strane, trebalo je stisnuti, petlju, pa udariti na kompletan 3. rajh, sa sve kvislinzima, a dobro je poznato da hladna voda i strah ne idu sa obnaženim fotografisanjem.

Reklama je inače za Zavode Crvena Zastava (urađeno u crno bijeloj tehnici)

Druga epizoda - Sloboda

Na početku druge epizode (strana spomenika okrenuta od grada, čita se opet s lijeva na desno) se prisjećamo prethodne epizode koja je završila tako što je Valter (u ulozi suda u Hagu) došao glave debelom generalu. I to go golcijat (nadamo se da je Valter bio nudista a ne gej).

Na početku druge epizode grupa hejtera "Šeherzade" se omasovila (#$#%& ih Kasandra). Pored toga što su hejteri "Šeherzade" oni su i ekolozi koji dok sva Evropa krvari provode vrijeme u prirodi.

U centralnom dijelu druge epizode jadni je narod, uz sve nepogode sa neprijateljima, sustigla velika ekonomska kriza. Banke su mnoge istjereale iz njihovih kuća. Nije im ostalo gotovo ništa

E tu je konačno i drugovima partizanima pukao film (stigao račun za TV pretplatu i prestalo emitovanje serije) pa su (doduše iz zadnjih redova) odlučili da učestvuju u konačnom napadu na omržene neprijatelje (koji su odnekud uskrsnuli pošto ih je Valter pomlatio na kraju prve epizode). Istima je to bio i kraj.

Treba primjetiti da su se ovi goloruki opet progurali u prve redove dok se dobro organizovani partizani drže malo dalje.

Nakon naše svijetle pobjede došlo je i vrijeme da se ovi što su po šumama prepričavali Šeherzadu ili bili njeni hejteri vrate kući i da skladno nastave da žive.

Dobro je poznato da narodu treba obezbjediti igara i hljeba. Vjerujem da je ovu sliku sponzorisao Pink pošto se na istoj vidi vjerovatno prvo Grandovo veliko narodno veselje. Vidi se i efikasnost našeg programa obnove pošto su već u pozadini velike i dobre kuće.

Da bi sve bilo kako treba, tu su i izbori. Doduše izborna komisija je malo krnja, nema posmatrača iz EU i iako žene glasaju pažljivo su nadzirane od strane muškaraca što se nikako ne može smatrati kao sloboda izbora. Mada, demokratija se razvija malim koracima.

Na kraju svega, opet vježbe za stav kičme. Odgovor na pitanje mnogih ratnika: Za šta sam se to borio!?